Odabrali smo jedan roman kao testni uzorak jer smo se često razilazili u dojmovima nakon čitanja. Problem je bio što su se rasprave vrtjele oko ukusa, bez zajedničkih kriterija. Rješenje smo postavili kao kratki, ponovljiv postupak koji vodi od bilješki do preporuke.
Prva akcija bila je definirati očekivanja prije čitanja: žanr, tempo, tematiku i razinu povijesnog ili fantastičnog sloja. Kod krimića nas zanima dosljednost tragova i motivacija likova, a kod povijesnih romana odnos prema izvorima i uvjerljivost razdoblja. Time smo smanjili nesporazume oko toga što roman uopće pokušava biti.
Druga akcija bila je podjela uloga tijekom čitanja kako bismo pokrili različite kutove. Jedan član prati strukturu radnje i ritam, drugi bilježi likove i njihove promjene, treći analizira stil i jezik. Takva podjela pomaže i kod suvremenih hrvatskih romana, gdje nijanse tona i dijaloga nose velik dio dojma.
Treća akcija bila je uvesti jedinstveni obrazac bilješki u tri stupca: što se dogodilo, zašto djeluje ili ne djeluje, i citat ili scena kao dokaz. To je posebno korisno u detektivskim pričama gdje se lako zaboravi kada je uveden ključni trag. Nakon svakih 50-ak stranica usklađujemo bilješke kako bismo izbjegli da se zaključci grade na dojmu iz zadnjih poglavlja.
Četvrta akcija fokusirala se na žanrovske standarde, ali bez kažnjavanja namjernih odstupanja. U fantastici smo provjeravali pravila svijeta i njihovu stabilnost, a u klasičnoj književnosti danas tražili smo razloge zbog kojih tekst još uvijek komunicira s čitateljem. Kad roman svjesno ruši očekivanja, bilježimo što time dobiva, a što gubi.
Peta akcija bila je test vjerodostojnosti: koliko su odluke likova logične u okviru njihove situacije i vremena. Kod povijesnih tema razlikujemo atmosferu od točnosti detalja, pa roman ne odbacujemo samo zato što nije udžbenik. Umjesto toga procjenjujemo pomaže li povijesni okvir pri razumijevanju sukoba i uloga.
Šesta akcija bila je procjena emocionalnog učinka bez dramatiziranja, kroz jednostavno pitanje: koje scene ostaju nakon zatvaranja knjige i zašto. Time smo dobili mjerilo za poeziju u prozi, simboliku i motive koji se ponavljaju, čak i kad nisu naglašeni. Ako ništa ne ostaje, provjerimo je li problem u tempu, jeziku ili nedovoljno jasnom konfliktu.
Sedma akcija bila je usporedba s bliskim naslovima, ali u funkciji vodiča kroz žanrove. Ne tražimo kopiju poznatog autora, nego mapiramo roman: kome će se svidjeti i kome vjerojatno neće. Ovaj korak posebno pomaže kada preporučujemo čitateljima koji prelaze iz krimića u povijesni roman ili iz realizma u fantastiku.
Osma akcija bila je priprema preporuke za čitanje na putu, jer je dio tima čitao u kratkim intervalima. Provjerili smo ima li roman jasne mini-cjeline, koliko je lako vratiti se nakon pauze i koliko je narativ pregledan bez ponovnog listanja. To nam je dalo praktičnu oznaku: „za tramvaj“, „za vikend“ ili „za mirno, dugotrajno uranjanje“.
Deveta akcija bila je završni sastanak s tri ishoda: preporučujemo, preporučujemo uz napomene ili ne preporučujemo, uz kratko obrazloženje. Svaki član mora navesti barem dvije scene koje podržavaju zaključak, kako bi dojam bio provjerljiv. Tako smo od rasprave o ukusu prešli na timsku odluku koja čitatelju štedi vrijeme i pomaže mu da odabere sljedeću knjigu.